Knjiga koju treba pročitati

A podgoricai Vijesti című napilap közli Marijan Mišo Miljić írását Branislava Brković A valóság legvégső változata című regényének magyar nyelvű kiadása alkalmából.

*

Savremena proza: Uz mađarski prevod romana Branislava Brkovića

Knjiga koju treba pročitati

Roman Branislava Brkovića ''Posljednja verzija stvarnosti'' nakon ponovnog čitanja nameće se kao nedovoljno pročitano i ocijenjeno (vjerovatno ne i jedino) književno djelo, bar u kontekstu savremene crnogorske književnosti. Tako da, po mome skromnom sudu, nije nimalo slučajno što su se mađarski prevodilac i izdavač opredijelili baš za njega.

Nedavno sam dobio prevod romana Branislava Brkovića ''Posljednja verzija stvarnosti'' na mađarski jezik  (''A valosag legvegso valtozata'') u prevodu Szabó Palócz Attile i u izdanju Napkut Kiado (Budapest 2016). Prvo izdanje romana, na crnogorskom jeziku, publikovao je cetinjski ''Obod'' 1998. godine. Sjećam se primjerak sam, s posvetom, dobio od autora. Roman sam ''nadušak'' pročitao. Djelo mi se dopalo, ali se njime posebno nijesam bavio, iako se radilo za ono vrijeme o zanimljivom stvaralačkom eksperimentu. Sada me je zakopkalo šta je to, u stvari, podstaklo mađarskog prevodioca i izdavača da se opredijele za ovoga crnogorskog pisca, pored toliko drugih, i baš za taj njegov roman, drugi po redu, između šest objavljenih. Od prvog izdanja romana Branislava Brkovića ''Posljednja verzija stvarnosti'' do mađarskog prevoda prošlo je punih 18 godina. Za to vrijeme mnogo se šta izdešavalo i promijenilo i kod nas i u svijetu, u književnosti takođe.

Branislav Brković (rođen 1949. godine) pripada generaciji crnogorskih pisaca koja je stvaralački stasavala sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, započinjala poezijom, a sazrijevala u pisanju priča i romana, nastojeći da napravi otklon od epske tradicije i svijesti i književnih stereotipa. Kad se pojavio roman Branislava Brkovića u crnogorskoj književnosti, u teškim vremenima, dolazi do stvaralačkog buma, od ''Monigrena'' klasika Jevrema Brkovića (1992) i, kasnije, njegovih i drugih mega romana fikcijske proze do začinjanja postmodernizma kod mlađih pisaca, koji su upravo tada stvaralački stasavali i sazrijevali (Andrej Nikolaidis, Igor Đonović, Balša Brković, Milovan Radojević, Dragan Radulović, Predrag Sekulić, Ognjen Spahić, Momčilo Zeković i drugi) a kasnije i drugih još mlađih ili starijih ''podmlađenih'' postmodernizmom.

Roman Branislava Brkovića ''Posljednja verzija stvarnosti'' nakon ponovnog čitanja nameće se kao nedovoljno pročitano i ocijenjeno (vjerovatno ne i jedino) književno djelo, bar u kontekstu savremene crnogorske književnosti. Tako da, po mome skromnom sudu, nije nimalo slučajno što su se mađarski prevodilac i izdavač opredijelili baš za njega.

Roman ''Posljednja verzija stvarnosti'' predstavlja svojevrsni graničnik (ili jedan od više njih) između starijeg i mlađeg crnogorskog romana i kasnijeg postmodernističkog talasa koji je dao izuzetno značajna ostvarenja, koja ulaze u sve zamašniji korpus nove crnogorske književnosti, kako je terminološki vrlo precizno imenovao Borislav Jovanović, kritičar i pisac. Zato smatram da treba napraviti novi uvid u pomenuti, nedovoljno pročitani, roman Brnislava Brkovića, kroz novo čitanje i književno kritičko promišljanje. Ovaj roman nije postmodernistički, ali je svojevrsna anticipacija postmodernizma. Njega između ostalog karakteriše originalan pripovjedački postupak, oslobađanje od epske svijesti i istorijskog diskursa i stereotipa, zasnovan na poetici demitologizovanja, sa likovima motivisanim i oblikovanim imaginacijom. Takođe, zanimljiva je i uloga naratora, kao i specifično, moderno građenje fabule, uz korišćenje više postupaka. Žanrovski iako je eksperiment u pitanju, roman nije hibridan i može se svrstati u psihološko-egzistencijelna ostvarenja sa, možda nekim odlikama metafizičkog romana. U njemu se prepliću i miješaju fikcija i stvarnost. Naracija teče na dva nivoa: na stvarnoj i imaginarnoj ravni.

U romanesknoj strukturi preovladavaju egzistencijelno i psihološko. Specifičan je odnos stvarnosti i fikcije, ali nije mimetički, podražavalački. Glavni junak kroz analitičku introspekciju, samoću i izglobljenost iz svega dolazi do saznanja, miješajući fikciju i fakticitet. Roman se više oslanja na evropsku tradiciju (kafkijansku i heseovsku) nego na crnogorsku i jugoslovensku. Moć mašte, imaginacije, nasvaja stvarni svijet. Pisac je učinio inovacije i u odnosu na tradiciju. Tehnika nije postmoderna ali je savremena, najbliža egzistencijalističkom romanu. Realno postaje imaginarno, i obrnuto.

Očita je moć i svemoć imaginacije. Stvarnost nije posebna već obična, svakodnevna, banalna, nepodnošljivo životna u odnosu na onu fiktivnu, psihološku.

Strukturu romana ''Posljednja verzija stvarnosti'' čine tri poglavlja (odnosno sedamnaest manjih sekvenci): Otac; Sudija; Satanil.

Glavni junak Staniša Lompar alijas Eduard Braslav je u funkciji pripovjedača, distanciran od autora romana. Pričanje je u prvom licu. Realni živi likovi iz stvarnosti su još Mara, supruga glavnog junaka, njegova neimenovana sestra, Ivan Montena i njegova žena Meira. Dok među fiktivnim likovima su, pored upokojenih oca i majke glavnog junaka, još nekoliko njih: isljednik D.B., Stanišina imaginarna ljubav iz mladosti Slavenija, i nadasve, Satanil, kao inkarnacija i otjelovljenje đavola i principa zla, koji se uvukao u glavnog junaka, stalno ga prati i iskušava. Fabula teče prstenasto, na dvije ravni – realnoj i fiktivnoj, uz korišćenje i nekih filmskih iskustava.

Glavni junak, koji se povukao u sebe, egzistira u samoći, koja ga dovodi u skoro paranoična stanja, a često se graniči sa ludilom, prolazeći kroz brojna iskušenja, na delikatnoj granici između stvarnosti i fikcije. Riječ je zaista o vrlo zanimljivom i složenom štivu, građenom skoro po principu palimpsesta, gdje uporedo egzistiraju ili se prepokrivaju više verzija stvarnosti, od one surove i banalne do fiktivnih, iracionalnih, koje se prepliću i miješaju, iz kojih se traži izlaz. Posljednja verzija stvarnosti je konačna.

Nije mi namjera da prepričavam fabulu, inače vrlo hermetičnu. To ostavljam čitaocima i analizi kritičara.

Zanimljivo je kako se u ovome romanu prošlost prebacuje u sadašnjost, vraćanje u prošlost kao svojevrsni način postojanja. Glavni junak traži izlaz iz stvarnog u imaginarnom, i obrnuto. Zanimljivo je korišćenje psihološke analize i povezivanje događaja iz prošlosti i sadašnjosti, a posebno preispitivanje odnosa između fikcije i fakcije. A pitanje je šta je, u stvari, stvarno, šta je srž, suština te stvarnosti. Kako ono fiktivno postaje stvarno, i obrnuto, relativizujući granice između njih. Glavni junak shvata da se njegov život prepliće sa stvarnim i mogućim, ne ustupajući pred besmislom, ništavilom i haosom.

I mi se, kao i on, pitamo ko, u stvari, u našim životima vuče nevidljive konce, uz onu latinsku: Apage Satanas – Bježi Satano!

(Vijesti, 2016. december 10.)